U obilasku baštine sa UNESCO-ove liste: Stećci su neprocjenjivo kulturno blago regije

stećci

– Institucije, grupe i pojedinaci iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore oduševljeni su odlukom iz Istanbula, odakle je došla vijest o odluci UNESCO-ovog Komiteta o uvrštavanju stećaka na listu svjetske baštine. Uvrštavanje stećaka na Listu značit će i procvat cijelog regiona u turističkom smislu, s obzirom na to da se očekuje da će turisti iz inostranstva masovnije posjećivati lokalitete koji su ucrtani na kartama svjetske baštine

Institucije, grupe i pojedinaci iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore pozdravili su odluku iz Istanbula, odakle je u petak došla vijest o uvrštavanju stećaka na listu svjetske baštine, o čemu je odluku donio Komitet za svjetsku baštinu UNESCO-a.

Uvrštavanje stećaka na Listu svjetske baštine UNESCO-a trebalo bi donijeti procvat cijelog regiona u turističkom smislu, tvrde eksperti i turistički radnici, s obzirom na to da se očekuje da će turisti iz inostranstva masovnije posjećivati lokalitete koji su od petka ucrtani na kartama svjetske baštine.

Na Listu svjetske baštine UNESCO-a upisano je 28 nekropola od čega 20 u Bosni i Hercegovini, dvije u Hrvatskoj i po tri u Srbiji i Crnoj Gori.

– Dva novčića iz vremena Tomaševića i Brankovića –

stećci

Nekropola Mramorje – Perućac, udaljena nešto više od desetak kilometara od Bajine Bašte, u veoma je dobrom stanju, sa jasno vidljivim ornamentima koji se nalaze na stećcima.

Boriša Čolić, rukovodilac Službe informisanja i promocije vrijednosti Nacionalnog parka Tara kaže kako je nekropola Mramorje u Perućcu jedna od rijetkih nekropola, kada je riječ o nekropolama u zapadnoj Srbiji, koje su makar djelimično istražene.

Prva istraživanja bila su 2010. godine, a glavni rukovodilac bila je dr. Emina Zečević iz Narodnog muzeja iz Beograda. Prilikom istraživanja u osam humki pronađeni su veoma oskudni pokretni nalazi, ali ono što je možda najzanimljivije je da su pronađena dva novčića na dva grobna mjesta i to jedan je iz perioda bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a drugi je iz perioda despota Đurađa Brankovića.

– Nekropole u kanjonu Tare –

Kada je riječ o nekropolama u zapadnoj Srbiji, Bajina Bašta je opština u kojoj se nalazi najviše nekropola. Evidentirano je da u Srbiji uključujući i Rašku oblast ima oko 200 nekropola, a samo na području opštine Bajina Bašta nalazi se 30. Od tog broja, nekoliko ih je na području Nacionalnog parka Tara, od koje su dvije nominovane za svjetsku listu kulturne baštine UNESCO-a.

Nekropla Mramorje – Perućac je restaurirana 2011. godine, a rukovodilac je bila mr. Maja Đorđević iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Kada je riječ o promociji stećaka i o ukupnoj prezentaciji, nekropola je idealna i nalazi se u centru turističkog mjesta Perućac gdje svraća veliki broj turista. Praktično, od 80.000 turista koji posjete NP Tara uglavnom svi obiđu i Perućac, a samim tim sa pojačanom promocijom i sa nekim internim planovima koje ima NP Tara u vezi sa prezentacijom stećaka, nekropola Mramorje – Perućac će sve više privlačiti pažnju posjetilaca.

“Od tri nekropole nominovane iz Srbije za ovu listu, dve se nalaze u Nacionalnom parku Tara. Mi se nalazimo na nekropoli stećaka na lokalitetu Mramorje u Perućcu, a nedaleko odavde, na svega sedam kilometara u mesnoj zajednici Rastište nalaze se dve nekropole stećaka, Gajevi i Uroševina, koje su obe kao jedna celina nominovane na Listu svetske kulturne baštine UNESCO-a. Govorim kao neko ko radi u NP Tara i ceo taj problem posmatram sa našeg, lokalnog nivoa, ako se jedno područje kao NP uopšte može posmatrati kao nešto lokalno”, kaže Čolić.

NP Tara poznat je kao predio izuzetnih prirodnih ljepota. Kada je riječ o kulturnom nasljeđu, njega, kaže Čolić, ima podosta, ali je neuporedivo skromnije u odnosu na prirodno nasljeđe.

“Kada imamo u vidu takve činjenice, jedan kulturno-istorijski lokalitet ili čak dva sa našeg područja koji bi se našao na Listi svetske kulturne baštine, mislim da nešto bolje ne bi moglo da nam se dogodi kada je reč o promociji našeg kulturnog nasleđa”, dodaje.

Obzirom da su stećci locirani u zapadnoj Srbiji, da je centralna oblast stećaka susjedna BiH, napominje Čolić, o značaju za turističku privredu cijelog ovog kraja i sa lijeve i sa desne obale Drine, ne treba ni govoriti.

“Štaviše, baveći se ovom temom vezano za stećke, imam saznanja da se i sa leve obale Drine na području opština Višegrad, Srebrenica, Bratunac otkriva sve više nekropola sa stećcima, čak i tamo gde nisu ni znali ni pridavali važnost tome. Sada, gde god u svom selu neko primeti stećak ili zna da je postojao, primećuje to i ljudi se trude i nadaju da će i njihovo područje imati koristi od cele ove kampanje koja se privodi kraju ovih dana u Istanbulu”, kazao je Čolić.

Naglašava kako smatra da poslije zajedničke inicijative četiri ministarstva kulture ne treba puno pameti da bi se postupalo onako kako bi to bilo najbolje za sve. Ubijeđen je da je zajednički nastup nešto što svima garantuje očekivani uspjeh. A, to znači, ističe Čolić, da svako sa svojim komšijom bude u što čvršćoj vezi kada je “reč o samoj prezentaciji nekropola”. U svijetu, navodi, postoje turističke grupe, odnosno ciljne grupe koje putuju tamo gdje se nalazi kulturno nasljeđe sa svjetske liste kulturne baštine.

“Samim tim, mi imamo značajnu priliku da preko te liste i zahvaljujući ovim nekropolama, da nas posete neki tursiti koji bez obzira na sve kvalitete koja naša pojedina područja raspolažu, ne bi zbog toga došli. Ali, baš zbog toga možda stećci budu ti koji neke ljude ubede da dođu i u ovaj kraj. Onda je na nama da im prezentiramo sve to što na ovom području imamo. Stećci kao takvi i njihovo uvrštavanje na Listu svetske baštine mogu da budu jedna od najznačajnijih promotivnih aktivnosti kada je reč o ukupnim vrednostima Nacionalnog parka Tara i svakog drugog područja na kojem se nalaze nekropole koje su nominovane za listu UNESCO-a”, navodi Čolić.

Smatra da je zadatak turoperatora u regionu da uspostave što ćvršću međusobnu saradnju, da naprave i osmisle zajedničke programe koji će obavezno uvrštavati i ono što nudi Jadran sam po sebi i stećke i sve drugo što nudi Hercegovina, sjeverna Crna Gora i zapadna Srbija.

“Za nas stećci mogu da budu značajan impuls da one goste koji su ciljano došli na Jadran možda vidimo i u našem kraju. Ako neko prevali nekoliko hiljada kilometara, nadamo se da im 300-400 kilometara neće predstavljati neki problem da bi došli da vide i nešto drugo u neposrednoj blizini Jadrana. Mislim da ih ništa ne može privući tako kao neki lokaliteti koje je UNESCO uvrstio na svoju listu… Mislim da od toga svi možemo imati mnogo više koristi nego što u ovom momentu pretpostavljamo, obzirom na sve negativne konotacije koje smo u inostranstvu stekli zahvaljujući nesretnim 90-im godinama”, poručuje Čolić.

– Nekropola Grčko groblje u Crnoj Gori –

Na lokalitetu sela Novakovići, oko 12 kilometara udaljenom od Žabljaka, u Crnoj Gori, na uzvisini, izložena jakim udarima vjetra, nalazi se nekropola stećaka Grčko groblje. To je jedan od tri lokaliteta koji su nominovani za Listu svjetske baštine.

Akademski vajar Mićo Blagojević, dugodogišnji direktor Turističkog ureda Žabljak i profesor likovne umjetnosti u Gimnaziji Žabljak, smatra da je uvrštavenje stećaka na Listu svjetske baštine UNESCO-a “veoma lijepa ideja i dobra vijest za one koji žive na Žabljaku, ispod Durmitora”.

“Kanjon Tare i rijeka Tara je pod zaštitiom UNESCO-a. Durmitor je, inače, svjetska baština. To je sve jedan ogroman nacionalni park. Nekim slučajem, ovaj dio nije uvršten u svjetsku baštinu, a meni se čini da je ovo pravi jedan kulturni ostatak tih dalekih vremena. I ako se to privede onako kako bi trebalo tim njihovim projektom da bude na listi svjetske baštine, to će to biti odličan jedan iskorak za turizam ovog kraja i ne samo Durmitora, nego čitave Crne Gore. Prava je rijetkost ovakva nekorpola na teritoriji Crne Gore, ovakva sa ovolikim ogromnim monolitnim kamenom. Doduše, on je ovdje dugim vijekovima potonuo u zemlju. Treba ga ispraviti, očistiti da bi to bio jedan značajan iskorak za turizam ovoga kraja”, kaže Blagojević.

Naglašava da se konzervacija stećaka treba prepustiti stručnjacima. To ne treba, kaže, ni na kakav divlji način raditi, odnosno da to rade nadriamateri, arheolozi i slično tome.

To moraju da rade, kaže Blagojević, stručnjaci koji se bave tim i koji imaju iskustva oko stećaka. Smatra da je najosnovnije te stećke ispraviti, učvrstiti i zaštititi od daljnjeg propadanja.

“Ovdje su surove zime, surovi su vremenski uslovi. Kamen je kao i svaki materijal sklon propadanju. Vjerovatno da bi tada i ovi ornamenti koji se vide na ovim stećcima bili jasniji i čistiji. Daleko bi se više takvih reljefa na ovom kamenu moglo vidjeti nakon konzervacije nego ovo što sada vidimo”, kaže Blagojević.

Kao profesor likovne umjetnosti često je svoja predavanja učenicima držao upravo na nekropoli stećaka u Novakovićima. O spremnosti mladih generacija da uče o stećcima, kaže:

“Sve to zavisi od čovjeka koji to predaje. Mene su moji đaci nekako voljeli, poštovali su me. Ta moja predavanja nisu bila ona knjiška, profesorska, dosadna predavanja. Ja sam njima držao predavanja i pričali smo o tome. Objašnjavao sam im način rada, istorijat stećaka. Ta omladina je bila zainteresovana za stećke. Oni ovdje kod nas završe gimnaziju i odu i ta omladina se više ne vrati kod nas. Oni imaju svoj način života, na drugim mjestima i drugim krajevima, tako da oni ovdje možda samo dođu da kažu da su nekada dolazili tu i učili istoriju umjetnosti. To je najosnovnije”, kaže Blagojević.

Smatra da država mora stati iza projekta zaštite stećaka. To ne može, veli Blagojević, ni opština, ni pojedinac.

Naglašava da su stećci već uvršteni u kulturnu baštinu Crne Gore, ali dodaje da to nije dovoljno. Veli, to je samo napisano na papiru.

– Masovna pogubljenja i protjerivanja iz Raške –

Profesor Blagojević je ispričao veoma zanimljivu priču o bogumilima.

Kako su istoričari umjetnosti tumačili, na durmitorske krajeve došli su krajem 12 vijeka. Niko to, kaže, nije zvanično ispitivao da bi utvrdio tačno godine. No, kaže profesor Blagojević, nisu se baš dugo zadržali tu, možda stotinjak godina, a to u to vrijeme nije neki veliki vremenski period.

“Oni su se polako preko Durmitora selili u toplije krajeve, selili su se prema župnim predjelima Pive, Tare, i polako su se selili prema Bosni. Tamo su praktično bogumili i završili svoje seljenje. Tu se pojavilo i njihovo bosansko pismo, bosančica. U Bosanskom Grahovu ima jedan ogromni kompleks tih stećaka. Ja kao student išao sam da bi ih vidio. Bilo ih je preko 10.000. Ne znate koji je ljepši od kojega. Ovdje, u predjelu sela Pišanj ostavili su jedan veliki prostor gdje je bilo tih stećaka. Ovaj naš narod durmitorski, kada je pravio crkvu, jedan veliki dio tih stećaka je uzidao u crkvu. Mogu vam reći da su oni izvrsno sačuvani, ima ih takvih, nećete vjerovati, kao da su od čipke napravljeni, isklesani u kamenu. Dobro se čuvaju. Crkva se čuva, ograđena je, nema nikakvih oštećenja na njoj i vrlo lijepo su se uklopili u taj crkveno-grobljanski ambijent”, navodi Blagojević.

Na područje oko Durmitora bogumili su došli iz Raške, odnosno prostora današnje Srbije. To je bilo u vrijeme dinastije Nemanjića, tvrdi Blagojević.

“Tada je bio jedan veliki progon bogumila. Čak, istorijski zapisi govore da je u Raškoj oko 40.000 bogumila uništeno, pogubljeno. Onda su polako se selili preko ovih planina. Ovo je bilo nenastanjeno. Ovaj prostor koji je sada obrastao livadama, na kojem se nalazi mnoštvo jezera, ovo je sve bilo pod šumama. Većinom su prešli na islam. To sam i ja učio iz istorije umjetnosti. Ovi ljudi koje sam ja dovodio, istoričari umjetnosti, i oni to tvrde. Zato je taj dio bio potpuno islamiziran. Možda i iz nekog otpora prema ovim religijama da su oni našli neko utočište u islamu. Imali su neke pogodnosti, nisu progonjeni u islamu. Vjerovatno je to bio jedan njihov normalan način razvoja i normalan jedan put”, smatra Blagojević.

Nekropolom Novakovićima dominira veliki kamen smješten u samoj sredini nekropole:

“Tu se nalazio domaćin čitavoga plemena. Oni su tu te vjerske obrede i rituale vršili. On tu dominira. Na njemu nema niti jedan ornament. Bogumili su smatrali da je kuća središte gdje se treba obratiti Bogu. Ako pogledate, svaki taj je u obliku kuće, krov starinski, na dvije vode, na četiri vode. Pored ove je još jedna, daleko veća, ali zapuštena. Više se od trave skoro ne vidi. Vjerovatno i tu ima dosta ornamenata, na tamošnjim stećcima. Kao vajara zadivljuje me u ta vremena, sa takvim alatom, i pod takvim uslovima praviti takve ornamente gdje se povaljuju kolonade, frizovi, lovac, jelen, konj, ratnik, mač. To je u ta vremena za mene prosto neshvatljivo da se tako moglo raditi. Koliko je samo tu pažnje, koliko je tu samo ljubavi izraženo u tome da se to radi. Vjerovatno su oni baš imali majstore koji samo to rade, ništa drugo.”

– Na stećcima Sveta Barbara i ruka Marka Kraljevića –

Inače, veli, bogumili su u ovim krajevima bili stočari. Živjeli su primitivno, jer nikakvog trajnog gradilišta od njih nema, ni kuća, tvrđava… Vjerovatno u nekim primitivnim, drvenim kolibama su živjeli, kaže Blagojević, i da im je to bilo jedino što je ostalo od njih u ovim krajevima.

Nekropola stećaka Dubravka, u crkvi sveta Barbara u Konavlima je jedna od najljepših. Nalazi se na samoj tromeđi, između Hrvatske, BiH i Crne Gore, udaljena tridesetak kilometara od Dubrovnika, u Konavlima.

Ivo Mirković, 83-godišnji stanovnik Dubravke, kaže kako nekropola, odnosno da stećci predstavljaju njihov tip gradnje, način zakopavanja.

“Ove ploče se nisu mogle pomicati. Zakopavali su ispod. Turisti dolaze i sada kada dolaze na Soko grad, dolaze i na Svetu Barbaru. To su velike starine Soko, Mitrije, a najviša starina je Mrcine gdje je bio pazar. Tu nema šta nije bilo. Dovoljno je reči da su bile dvije muzike konavska i hercegovačka. Znalo se gdje je jedna, gdje druga. Pamtim stećke odavno. I stariji što su kazivali. Interesantno je da su u Domovinskom ratu padale granate okolo, ali da nijedna nije pala u groblje”, kaže Mirković.

Tvrdi i da je na jednom od stećaka lijeva ruka Marka Kraljevića, vazala, odnosno zaštitinika grada Dubrovnika.

“Valjda će biti koristi od stavljanja na Listu svjetske baštine. Autobus sada dolazi, protumači im se i idu ća. Hoće li valjati mjestu, vidjet ćemo. Valjat će posebno crkvi. Ma, hoće i mjestu iako i sada dolaze autobusi”, veli Mirković.

Na mjestu gdje se nalazi katolička nekada je bila, tvrdi nam Mirković, bogumilska crkva.

“Ne zna se ni od kada je ovo tu. Bili su ovdje bogumili, a na brdu krstjani. Kakva je razlika, ne znam. Na brdu ima još jedna župa gdje ima stećaka. Ali, ovo je glavna nekropola”, kaže Mirković.

– Radimlja, najznačajnija među nekropolama –

Nekropola Radimlja je po svojim likovnim odlikama jedna od najvrijednijih i najznačajnijih nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini, ali i općenito. Nalazi se u Vidovu polju, tri kilometra zapadno od Stoca, na putu Čapljina – Stolac, u Hercegovini.

Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju poznate povijesne osobe, kao i svom neobičnom smještaju i dostupnosti, nekropola Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine.

Nekropola se sastoji od 133 stećka, od kojih 36 ima oblik ploče, jedan stubne ploče, 27 sanduka, 24 sanduka na postolju, četiri visoka sanduka, pet visokih sanduka na postolju, dva sljemenjaka (na zabat), 31 sljemenjak s postoljem i tri u obliku križa.

Njih 63 su ukrašeni bareljefima ili urezivanjem ili kombinacijom ova dva klesanja, a najljepše ukrašeni oblici su sljemenjaci i visoki sanduci. Među dekorativnim motivima, po broju i obradi ističu se povijene trolisne lozice i tordirane vrpce, te motivi simboličnog značenja kao što su sunce (krug), zvijezde i polumjesec.

Brojni su i motivi križa, često vrlo stiliziranog, te motivi štita, mača i luka sa strijelom. Prikazi životinja su zastupljeni na nekoliko stećaka, dok nekropola obiluje figuralnim prikazima među kojima se ističu tzv. „vojvodske figure” i muške figure s visoko podignutom rukom. Pored njih, mogu se naći i prikazi viteških dvoboja, lova i plesa (kolo).

Na pet stećaka se nalaze epitafi na bosančici u kojima se spominju Radoje iz obitelji Miloradović-Stjepanović, te Radoje Vuković, Vukac Napetović, Vlačo (Vlađo) Vlahović i neki Stipan. Također se nalaze i potpisi klesara (kovača) kao što su Bolašin Bogačič, Miogost i Ratko Brativo(-)nič/Brativojevič.

S obzirom na dostupnost, ali i njenu veličinu, Radimlja je najviše istražena i najćešće posjećivana nekropola stećaka, a u Stocu i okolici drže da će tako biti i nakon odluke UNESCO-a u njenom uvrštavanju na Listu svjetske baštine.