Vitez: Posljednji klesar mlinskog kamenja

Ferid Džidić

U Preočici kod Viteza nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo je formirano državno poduzeće za proizvodnju mlinskog kamenja. Kada je eksploatacija dostigla vrhunac u utrobi Orlaca radilo je oko 150 radnika. Danas tim neobičnim poslom bavi se još samo Ferid Džidić. Nakon njega ovaj zanat u dolini rijeke Lašve potpuno će nestati jer ni njegovi sinovi nemaju interes za neobičan proizvod bez kojeg nemože raditi ni jedna vodenica.

Kada god ima slobodnog vremena, Ferid Džidić uzima svoju staru lampu na karbid, metalne špiceve i čekić, te odlazi na obližnji Orlac. Ulazi u njegovu utrobu i poput kakve aveti šeta hodnicima dugačkim i po stotinu metara, osvjetljava stijene zagledajući mjesto na kojem će početi pijucima kružiti buduće mlinsko kolo.

Ferid: Šezdeset druge godine kada sam ja ovdje pošao na zanat bilo je preko pedeset ljudi. Pa mi se svi rugaju što ja učim zanat. A otac mi kaže: samo radi, nauči, ne moraš radit’ i bježi odavde.Tako kada sam ja doš’o iz vojske šezdeset i pete godine, privredna reforma – nemaš kud, no u stijene. Čekiće, i po svijetu hod’o. Po Mrkonjiću, po Šipovu, po Jajcu, Bugojnu, Donjem i Gornjem Vakufu. Sve sam to obilazio, podmirivao mušterije, morao prodavat. Opet se živilo od toga. Dobro se živilo od toga.

Nakon što je dobro izučio zanat, Ferid je napustio kamenolom u Orlacu i zaposlio se u bivše poduzeće Slobodan Princip Seljo u Vitezu. Radio sve do 1991. godine kada je, kao i drugi, zbog rata, ostao bez radnog mjesta.

Ferid: Kažem ženi: nema, bila nam plata 30 maraka, sad nemam ni to. Ma hajde, kaže ona, ima u Boga imanje. Živit ćemo mi opet. Ja opet za čekiće. Tad sam steko više nego za 25 godina u Principu.

RSE: U Orlacu?

Ferid: U Orlacu.

RSE: Ali evo i danas radiš, jesi ostao jedini ovdje?

Ferid: Nema nikoga više. Nema nikoga. Neće omladina. Eno moj sin prvi neće. Neće ni drugi.

RSE: A što?

Ferid: Teško, teško. Ovo se zna pokvarit pa sve džaba, a oni nisu naučili džaba radit ko ja. Ja sam naučio. Ako se pokvari, ima sutra dan, opet ćemo radit. Ja ću to namirit’.

RSE: Koliko ti treba vremena da napraviš jedno mlinsko kolo?

Ferid: Dosad sam mogao za jedno šest dana, a sad mi treba jedno dvanaest dana. Par kamenova uvijek se računalo dobra ovca.

Pratili smo Feridovo izdvajanje kamena iz orlačkih stijena. Polagano pritiska drvene klinove kojima je omeđio krug u stijeni. Pažljivo, strpljivo i osjećajno kruži sunđer jer vrlo lako puca. Da bi obradio kamen a da se ne rascijepi, mora mu pronaći pravu venu.

Ferid: Jer on ima u sebi vene. Baš k’o i čo’ek,  diše. I ako ti ne poznaješ vene, pa ga ne povrediš, ti lupaj ako imaš leđa. Lupaj ti sto dana. I šta si stvorio – nisi ništa stvorio.

RSE: Govorio si jednom prilikom da su neki pokušali od betona praviti kamenje za mlinove?

Ferid: Jesu. Pričali su mi ovdje ovi stari. Njih je bilo oko pedeset, svak’ je svoj majdan im’o. Ja samo slušam šta oni govore. Oni kažu: kad smo mi slali tamo za Neretvu, ne moreš ih spušćat, strmo niz onu padinu, pa su uzeli i razbijali ih. Pa su ih dolje sastavljali. Kad su vidili da može to, kažu hajmo mi njih salivat’ od betona. Kad su pošli salivat’ najednoć doktor kaže: nešto mi se narod tuži, stalno viče: stomak, stomak. I doktor se pokupi na selo da vidi šta oni jedu. Kad su rekli od čega su salivali kamenje, zabranio im doktor. Opet su ponovo tražili ovuda.

RSE: Gledam sve više se vodenica pravi po selima. Da li bi se moglo zaposliti nešto ljudi na proizvodnji mlinskog kamenja?

Ferid: Ono će uvijek trebat’. Najviše se sada traži, hoće domaće. Dolaze ljudi ovdje iz inostranstva, donesu pare, on ulaže i ne pita pošto je kamen.

Domaći kamen za domaću vodenicu, kruh, puru ili kukuruzu. Da je dovoljno domaće pameti, majdani u Orlacu mogli bi se modernizirati i ponovno oživjeti. Nova radna mjesta i mlinsko kamenje za nove vodenice koje u etno-selima niču kao gljive nakon kiše.

rse / bih-x.info