Zašto volimo strance, a zemljake baš i ne?

Doktor Benjamin Markin iz Gane je u Mostar došao prije 25 godina, zasnovao svoju obitelj i tu zauvijek ostao. Ben je danas Mostarac, a BiH njegova je domovina. U tome nije usamljen.

Benjamin Markin

Ništa čudno u tradicionalnoj Hercegovini ne bi bilo da gospodin Ben, kako su ga Mostarci i njegovi pacijenti od milja nazvali, nije tamnoputi liječnik iz mjesta Akim Swedru u Gani.

No, to nije bio nikakav problem da zanimljivi stanovnik Mostara, nekadašnji student zagrebačkog medicinskog fakulteta u vremenu bivše Jugoslavije, a potom liječnik u Jajcu, bude jedan od najomiljenijih liječnika u Mostaru, ali i najugodnijih prolaznika koje šetnjom Mostarom želite sresti i srdačno popričati o zdravlju i vremenu.

Tamnoputi doktor Ben, Mostarac iz Gane

No, unatoč boji svoje kože i svom dalekom podrijeklu, Ben kaže da nikada nije osjetio bilo kakvu diskriminaciju, a pogotovo ne rasnu.

“U Mostaru sam vodio Odjel kirurgije u Kliničkoj bolnici Mostar, čak sam bio izabran i za vijećnika u Općinskom vijeću, a ono što me je posebno iznenadilo je i povjerenje koje mi je dano kada sam imenovan veleposlanikom BiH u Japanu 1999. godine. Nikada nisam doživio bilo kakvo nepovjerenje ili uvredu jer sam crnac”, kaže Ben za Deutsche Welle.

On je danas u mirovini i mirnim obiteljskim životom živi u Mostaru sa dvojicom sinova, nevjestom i unucima, imenjakom 13-godišnjim Benjaminom i petogodišnjim Lorenom, dok treći sin živi s obitelji u Zagrebu. Jedino što mu smeta i, kako kaže, ‘ide na živce’ je što se sada cijelo vrijeme, od kada je u mirovini, mora boriti s bolešću.

Na pitanje nedostaje li mu daleka domovina Gana, Ben kaže:”Ovdje sam duže nego u svojoj domovini gdje sam se rodio. Da, nedostaje mi ali vrijeme čini svoje. Ovdje je moja obitelj, sada je ovo moja domovina i ja sam Mostarac”, zaključuje doktor Ben uz zarazni, dobroćudni osmijeh.

‚Prihvaćati svoje kao i strance‘

On pamti i prijeratni Mostar za kojeg kaže da je bio iznimno lijep i čist grad, pravi biser, ali pomalo je kritičan prema mladima i do danas se ne može načuditi zašto je BiH prožeta stalnim međunacionalnim prijeporima.

“Mladi su dosta nemarni i ljudi ne mare za svoje. Primjetio sam da se ljudi puno bolje ponašaju prema strancima nego prema svojim sugrađanima ili zemljacima. Ne znam zašto je to tako, ali trebaju prihvaćati i svoje kao i strance. Ne možemo jedni druge prekrižiti – što god želim za sebe, moram pružiti i drugima jer bez toga nema mira”, zaključuje Mostarac iz Gane.

U Mostaru nema mržnje prema Kinezima

U Mostaru su svoj novi dom i život našli mnogi žitelji Kine. Oni su prevalili veliki put u potrazi za boljim životom. Otvorili su trgovine i obrte, ali ipak ni njima, kao i nekolicini građana u BIH, ne “cvjetaju ruže”.

Međutim, ljudi su nešto drugo, barem kako govori Liu Xiao Feng. On je u Mostar došao prije šest godina i vrlo solidno se može sporazumjeti. Za jezik kaže da je kompliciran, ali i osvrće se da je i kineski drugima kompliciran, pa je “izjednačeno”.

Zbog svog podrijetla i neobičnog izgleda tvrdi da nikada nije imao problema. “Bio sam i u Hrvatskoj i Srbiji, ali ovdje mi je najbolje. Posla je malo, ljudi nemaju novca, teško se živi, ali su vrlo gostoljubivi i prijatni, nema mržnje prema Kinezima. Među njima imam i puno prijatelja i ovdje se osjećam dobrodošlo”, kaže Liu za DW.

On je u Mostar poveo i svoju obitelj i unatoč ‘tankoj zaradi’ planira tu i ostati. Na pitanje osjeća li se i on sada Mostarac, odmah odgovara potvrdno.

Zanimljiva zbog boje kože

No, najveća šarolikost i bogatstvo rasa i nacija, svojevrsni svijet u malom, može se vidjeti na Koledžu Ujedinjenog svijeta (United World College – UWC) u Mostaru. Ovdje se školuje 203 učenika iz 69 zemalja. Jedna od njih je i tamnoputa Yola Mzizi. Ona je prije šest mjeseci u Mostar došla iz Južnoafričke Republike i buduća je znanstvenica koja, kako kaže, želi pronaći lijek za rak, putovati svijetom i upoznavati nove zemlje, kulture i običaje.

“I sama dolazim iz zajednice gdje je prisutna segregacija, ali ovdje to nisam osjetila. Možda sam zanimljivija zbog svoje boje kože jer me neki žele fotografirati, pa čak i dodirnuti što je meni prilično ‘cool’ jer očito prvi put vide čovjeka tamne kože pa im je to zanimljivo”, komentira mlada Yola za DW.

O fenomenu prijateljstva prema strancima, a podozdrivosti prema sugrađanima drugih nacionalnosti Yola ima vrlo jednostavan odgovor i to upravo prema modelu iz vlastite domovine.

“U mojoj zemlji postoji rasna netrpeljivost. Mislim da su stranci zanimljiviji domaćima i žele se predstaviti gostoljubivošću i prijateljski, dok su im međusobni odnosi loši. Mislim da je tako i ovdje i to nije ništa nova”, smatra ova učenica koja će u Mostaru ostati još tri godine.

‘Ljudi nisu svjesni kako zajedništo može dobro funkcionirati’

Mohamad Obaid iz Kurdistana i Iraka u Mostar je došao prije pola godine i također je učenik koledža. Ističe da zbog drukčije kulture, vjere i nacije nije osjetio nikakvu podozdrivost u novom gradu.

U njegovoj zemlji etnički konflikti još uvijek traju i on čak planira neke postkonfliktne modele iz BiH primijeniti u svojoj domovini.

“Planiram studirati diplomaciju i političke znanosti. Ovdje su etnički sukobi vrlo slični onima iz moje domovine. Postoji federalizam i ovdje i tamo, samo što u Iraku Kurdi imaju autonomne regije i na sceni je politika različitih etničkih grupa. Želim istražiti može li sustav iz BiH biti dobar i za Irak”, veliki su planovi ovog mladog, a čini se, budućeg političara.

Iako vrlo mlad, on vrlo odgovorno govori o rasnim, vjerskim, nacionalnim i kulturnim različitostima.

“Različitost u svijetu je velika i teško je imati pristup kakav je postignut u mojoj školi, Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru, ali mnogi ljudi u svijetu nisu ni svjesni kako ovakav način zajedništva može dobro funkcionirati. Možda zvuči idealistično, ali pokušao bih ujediniti ljude, a ukoliko u svojoj stranci u planu i programu ne bi imao takvu mogućnost, pokušao bi stvoriti novu partiju u kojoj bi bila moguća takva vizija”, zaključuje mladi Kurdistanac na školovanju u Mostaru. Čini se da je današnjem svijetu njegova vizija potrebnija više nego ikada.