Zločin je bio veći od Haškog tribunala

Nasljeđe koje je ostavio Haški tribunal, osnovan 1993. a danas zvanično zatvoren, mnogi smatraju pozitivnim zbog toga što su utvrđene činjenice o sukobu na prostoru bivše Jugoslavile.

Tribunal u Haagu, ICTY

Brojni dokumenti bit će dobar temelj za suočavanje sa prošlošću i pomirenje među narodima.

Ipak, mnogi smatraju da Sud nije ispunio očekivanja. U gotovo četvrt vijeka postojanja, Haški tribunal su istovremeno nazivali i “političkim” i “sudom pravde”.

Jedna od prednosti Haškog tribunale je činjenica da se glas žrtava čuo tokom suđenja za najteže ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. O tome je pred sudom svjedočilo 5.500 žrtava.

Sada, kada je Haški tribunal prestao sa radom, žrtve iz Bosne i Hercegovine, osim pozitivnih, uočile su i lošu stranu rada Tribunala.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora, grada u kojem je više od 3.000 ljudi zvjerski ubijano samo u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, za rad Haškog tribunala kaže da je donio mnogo toga dobrog, ali da se nađe i poneka zamjerka, poput blagih sankcija.

“Svi kapaciteti Tribunala su bili usmjereni da se osigura pravičnost za počinioce, a žrtve, koje su bili svjedoci i oštećeni, nisu dobile ništa, znači nije bilo tog mehanizma da se naplati bilo kakva mogućnost odštete, reparacije za ono što su ti ljudi preživjeli ili članovi porodica žrtva”, smatra Ramulić.

Ipak, za predsjednik Republičke organizacije zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske Nedeljka Mitrovića očekivanja su bila velika, ali se na kraju ne može reći da su donijela pravdu za žrtve.

Mitrović tvrdi da sve žrtve imaju razloga za nezadovoljstvo.

“Bošnjačke žrtve smatraju da nije dovoljno izricano kazni i po obimu i po visini kazne. Srpske i hrvatske žrtve u Bosni i hercegovini smatraju da uopšte ili nedovoljno su procesuirani oni koji su učinili zločine na te dve nacionalne grupe u Bosni i Hercegovini”, kaže Nedeljko Mitrović u izjavi za Radio Slobodna Evropa.

Mitrović navodi da je srpski narod procesuiran za sve ili većinu zločina, i u Hrvatskoj, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

“Neumoljivo dolazi do jedne činjenice, bar sa stanovišta žrtava iz reda srpskog naroda, da su tretirani i tako kažnjavani kao manjiski narod”, ocjenjuje Nedeljko Mitrović.

Nezadovoljan radom Haškog tribunala je i pripadnik Udruge Hrvatskih veterana i invalida domovinskog rata (HVIDRA) Miroslav Zelić, koji je osam mjeseci bio u bugojanskom logoru Stadion.

“Pozitivna je bila samo namjera Haškog tribunala, a ja, kao pripadnik hrvatskog naroda, ne mogu biti zadovoljan zato što ne smatram pravednim sve presude”, kaže Zelić.

Osvrćući se na posljednju presudu u Haškom tribunalu, u slučaju Prlić i drugi, Zelićevo nezadovoljstvo je još veće.

“Ako se usporedi brojka poginulih, zatočenih iz Središnje Bosne i jednog Mostara za koju su optuženi ova šestorica, onda će se vidjeti da to nije pravedno”, objašnjava Zelić.

Sa svakom presudom, Haški sud bio je istovremeno “politički sud” i “sud pravde”, u zavisnosti kome su sudilo.

“Najveća zabluda je u tome da su ljudi, koji su radili na Tribunalu, od njegovog početka smatrali da će individualizacijom zločina i odgovornosti za zločine pomoći nama ovdje, da se mi možemo odmaknuti od tih zločina, zbog toga što će ukazati na to ko je bio odgovoran, skinuti breme kolektivne krivice za zločine i dopustiti nama da aktivno, kroz proces suočavanja s prošlošću ili pomirenja, dođemo do stabilnog mira”, riječi su nekadašnjeg portparola Haškog tribunala, danas direktora komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu u New Yorku, Refika Hodžića.

“Oni nisu mogli da sanjaju da će politike koje su upregnule masovne zločine za ostvarenje strateških ciljeva, nastaviti da djeluju i da individualizacija zločina neće njih ni najmanje interesovati. Ono sve što ćemo vidjeti tokom ovih 20 godina je pokušaj da se individualizira krivica”, ukazuje Hodžić.

U vremenu kada su države nastale raspadom bivše Jugoslavije odbijale da kažnjavaju “svoje” počinitelje ratnih zločina, Haški tribunal je otvorio procese u kojima se pokazalo da se ne može raditi onako kako kojoj zemlji odgovara, smatra bivši hrvatski predsjednik i sveučilišni profesor krivičnog prava Ivo Josipović.

“Bez obzira na brojne slabosti koje bi se mogle pripisati Haškom sudu, mislim da je važno i dobro da je taj sud postojao, da je barem u određenoj mjeri doprinio da svi oni strašni zločini, koji su se dogodili u ratu na području bivše Jugoslavije, ne ostanu sasvim nekažnjeni, da je učinio i neke važne pravne pomake”, kaže Josipović.

“Ostaje da na stručnoj i političkoj razini analiziramo što je taj sud donio dobrog, što je bilo manje dobro, a što nije bilo dobro. Ja se nadam da će to pomoći da čovječanstvo zauzme neki ljudskiji i pravedniji odnos prema ratu, ratnim zločinima i svima onima koji su u ratovima okrvavili ruke”, naglašava Ivo Josipović.

Ivo Josipović naglašava da je u pravnom smislu Hag po prvi put nakon Drugog svjetskog rata na taj način, dakle ad-hoc sudovanjem, dokinuo ambiciju politike da se za političke odluke, pokretanje ratova i ratne zločine koji su se činili, ne odgovara, posebno ne na visokoj razini.

“To vidim kao pozitivni proces. Isto tako, dobra je karakteristika Haškog suda što je ‘izbrusio’ neke institute međunarodnog kaznenog prava pa i otvorio proces formiranja Stalnog kaznenog suda, bez obzira što on u praksi ima brojne slabosti. Podjednako tako, on je potaknuo nacionalna pravosuđa na jedan drugačiji pristup, jer su sva nacionalna pravosuđa bila etnički pristrana, dakle jako rado i strogo kažnjavala počinitelje zločina sa ‘druge’ strane, a vrlo teško, rijetko ili nikada se odlučivala na progon počinitelja sa ‘svoje’ strane. To je promjena koja je vidljiva i u zakonodavstvu i jednim dobrim dijelom u sudskoj praksi”, ističe Ivo Josipović.

Haški sud je imao i svoje slabosti, od toga da se – dijelom i zbog opstrukcije država – postupke loše pripremalo, kaže Josipović.

“Mnoge od istraga koje su vođene trajale su predugo – u načelu nakon podizanja optužnice trebalo je ići u suđenje, a ne u daljih pet, sedam ili u jednom slučaju čak 12 godina vođenja istrage protiv pojedinih okrivljenika, i to je slabilo ideju pravde koju je Hag trebao promovirati. Isto tako, što se događa i pred nacionalnim sudovima, neki su postupci bili iznimno loše vođeni, dok je bilo predmeta u kojima su bili optuženi ljudi za koje se na kraju pokazalo da nije bilo dokaza. To si, možda, nacionalni sudovi lakše mogu dopustiti, iako je to potpuno nepoželjna pojava, ali kod visokoprofiliranih međunarodnih sudova tužiteljstvo je trebalo biti opreznije u odabiru okrivljenika, posebno zato što je zahtjev Statuta da se procesuiraju najteži počinitelji”, kaže bivši predsjednik Hrvatske.

Josipović ocjenjuje da je ipak najproblematičniji treći oblik zajedničkog zločinačkog pothvata, kojeg ocjenjuje kao “udaljavanje od klasičnog koncepta kazneno-pravne odgovornosti” i najavljuje da će se o tome sigurno mnogo raspravljati, ne samo u akademskim krugovima, nego i u eventualnoj aplikaciji tog instituta na nekim drugim sudištima.

Procjenu rada Haškog tribunala bošnjački oficir za vezu sa Hagom Amir Ahmić dat će tek kada i Mehanizam za međunarodne krivične sudove završi svoj dio posla.

Ipak, uočio je jednu praksu Tribunala koja je predstavljala problem tokom njegovog rada.

“Ono što sigurno znam da je iznad nekog pravnog problema koji se dešava u Tribunalu je, da kažem, pravni sukob dva organa jednog tribunala. Praktički, do 1994. godine imate četiri tužioca koja nikada nisu odustala od optužnice za genocid u drugim opštinama u Bosni i Hercegovini, a imate sudska vijeća koja to uporno odbijaju”, primijetio je Ahmić.

Prema mišljenju Nataše Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, dokumenti Haškog tribunala su najvrijedniji dio nasljeđa Haškog tribunala. To je temelj na kome se može graditi pomirenje, a prije toga i suočavanje sa prošlošću.

“Svakim danom ti podaci, dokumenti koji se nalaze na web stranici Haškog tribunala, bit će sve vrijedniji i predstavljat će veću prepreku svim političkim pokušajima revizije. Mislim da će u jednom trenutku zaustaviti ove vrlo snažne i skoro svakodnevne pokušaje da svaka država, svaka politička elita, svaka vlada dâ neku svoju istinu o prošlosti. Mislim da je to najveća zasluga Haškog tribunala”, zaključuje Kandić.