Cash: Životom nagriženi glas

Prije nekoliko dana, nekadašnji ranč Johnnyja Casha u saveznoj državi Tennessee otvorio je svoje kapije u formi muzeja posvećenog ovom velikom umjetniku.

Johnny Cash

Johnny Cash je rođen dvadeset i šestog februara 1932. godine u Kingslandu, u američkoj saveznoj državi Arkanzas. Njegovi su roditelji imali sedmero djece. Johnnyjev djetinjski idol bio je dvije godine stariji brat Jack. Tragedija koja se desila u vrijeme dok je Johnny bio dvanaestogodišnjak imala je – po njegovom vlastitom priznanju – presudan utjecaj na melanholičan karakter njegove umjetnosti. Naime, njegov je brat Jack s jedva četrnaest godina poginuo pilajući hrastova stabla. Nad Cashovom muzikom, slično kao i nad poezijom Izeta Sarajlića, vječno će lebdjeti sjena mrtvog starijeg brata.

Kloparanje voza

U famoznom Sun Records studiju u Memphisu, Cash je snimio svoj prvi singl, pjesmu “Hey Porter”, jednu od njegovih greatest hits skladbi, a malo zatim i svoju možda najpoznatiju pjesmu svih vremena “Folsom Prison Blues”, pjesmu o čovjeku koji leži u zatvorskoj ćeliji, sluša kloparanje voza i ne sjeća se kad je zadnji put vidio sunce, čovjeku kojemu je još kao malom dečku mama dala savjet da bude dobar i da se nikad ne igra s pištoljima, čovjeku koji je ipak ubio čovjeka u Renou i to samo da bi ga gledao kako umire (I shot a man in Reno/ Just to watch him die), čovjeku koji pogne glavu i pusti suzu uz zvižduk voza, dok zamišlja sretne imućne ljude u vagon-restoranima što piju kafu i puše, on zna da ne može biti slobodan, a oni su slobodni kao ptice i to je ono što ga muči, a da je voz njegov, on bi otišao daleko od zatvora dok samotni zvižduk voza ne bi otjerao njegov bluz.

Već od druge polovine pedesetih Johnny Cash postaje velika zvijezda i svira stotine koncerata godišnje. Iako je to vrijeme cijelog niza njegovih velikih pjesama, u Cashovom životu nije sve sjajno: brak mu se raspada, a on postaje ovisnik o narkoticima te mu u prvoj polovini šezdesetih i karijera prolazi kroz izvjesnu dekadenciju. Spas će mu, međutim, donijeti June Carter, također velika pjevačica, najprije sudrug na pozornici, a zatim životna saputnica. Vjenčali su se 1968. godine, a uz njezinu pomoć i podršku Cash će pobijediti ovisnost. Ostat će zajedno dok ih smrt ne rastavi.

Upravo u vrijeme vjenčanja s June i u prvim mjesecima njihovog braka Cashova karijera doživjeće vrhunac. To je doba kad on snima live albume u zatvorima Folsom i San Quentin, albume koji ulaze u sve antologije najboljih muzičkih ostvarenja dvadesetog stoljeća. Artefakti su to koji stoje rame uz rame sa “Zapisima iz mrtvog doma” Dostojevskog i najboljim zatvorskim filmovima, a jednostavno i nije bilo moguće zamisliti čovjeka koji ih je imao veće pravo snimiti od Johhnyja Casha, ne samo zbog pjesme “Folsom Prison Blues”. Teško da postoji umjetnik koji je tako autentično pjevao o zatvorenicima, radničkoj klasi, propovjednicima, Indijancima, o ocu koji sinu daje žensko ime da bi ga naučio da se bori (A Boy Named Sue), o zatvoreniku koji se nakon desetogodišnje robije vraća kući u Louisianu, no ne stigne dalje od podnožja pružnog nasipa gdje se na samrti obraća slučajnom prolazniku, moli ga da uzme njegov novac i odnese ga njegovoj ženi, kaže joj da si kupi lijepe odjeće, zahvali joj što ga je čekala i kaže da je sad vrijeme da nađe nekoga jer je teško živjeti sam, no ponajprije da joj kaže da je voli i da kaže njegovom sinu da je tata ponosan na njega (Give My Love to Rose). Ovakvi stihovi pjevani nekim drugim glasom zvučali bi jadno i prazno, no Cashov duboki i sjetni životom nagriženi vokal je uvjerljiv i moćan.

Renesansa

Sredinom osamdesetih, zajedno sa Williem Nelsonom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom, osniva grupu The Highwaymen. U narednih deset godina ovaj će superbend izdati tri albuma. U devedesetim godinama Cashovo je zdravlje već narušeno, no to je vrijeme u kojem njegova slava doživljava još jednu renesansu. To se produžilo do smrti njegove 2003, a umro je samo nekoliko mjeseci nakon što mu je umrla žena. Johnny Cash je napisao preko četiri stotine pjesama i nekoliko knjiga, među ostalim i dvije autobiografije, ima četiri kćerke iz prvog braka, od kojih je Rosanne također poznata pjevačica, sina Johna iz drugog braka koji je muzičar i producent, te pokćerke Rosie i Carlene Carter (potonja je također pjevačica). Muzej u Tennesseeu samo je jedan simbol trajnosti njegove umjetnosti.