Dan državnosti

Boris Dežulović

Zvali me nekidan u dva iza ponoći iz Transplantacijskog centra Kliničke bolnice Merkur u Zagrebu. Imaju i oni taj običaj, zovnu u gluho doba noći da jave ljudima kako imaju jetru ili bubreg za njihovo bolesno dijete.

Elem, ovaj put nije bio vic. Bila su, naime, zaista točno dva sata iza ponoći prošle srijede, a kad u dva sata iza ponoći zazvoni telefon – ispravno sam razmišljao gledajući u dugački, nepoznati broj na mobitelu – to može biti samo Kožo, što je nekom pijanom gostu uzeo telefon da me zajebava, i predstavivši se kao noćni dežurni iz zagrebačke bolnice Merkur ispriča onaj stari nefrološki, kad je Muji, dok se zajebavao i čačkao po internetu, u kuću upala ekipa kirurga, pa mu odmah s vrata pokazali neke papire i objasnili da su došli po – bubreg. “Koji ba bubreg?”, obeznanio se Mujo gledajući ih preko kompjuterskog ekrana. “Onaj što ste maloprije kliknuli na ‘yes, I agree'”, odgovorili mu ovi.

Umjesto toga, ispalo je na kraju da je na telefonskoj vezi stvarno bila dežurna doktorica iz Transplantacijskog centra bolnice Merkur, da me obavijesti kako imaju bubreg za moju kćer, koja već više od dvije godine, od svoje devetnaeste, živi na dijalizi i čeka transplantaciju bubrega. Šesnaest sati kasnije, da skratim priču, moja je Dora opet bila zdrava osoba.

Ne bih vam sve ovo pričao da nisam nekidan u sarajevskim novinama pročitao kako je točno sedam dana ranije – bila je također srijeda, samo što nije bilo u dva iza ponoći, nego pola sata kasnije – sličan poziv dobila i Nina Pašić, mlada voditeljica jutarnjeg programa Pink TV-a. I ona je, kao i moja kćer, na dijalizi završila s devetnaest godina, i ona je mjesecima i godinama čekala taj noćni poziv, obje su sjajno podnijele transplantaciju, obje su se brzo oporavile: Nina je bolnicu napustila na dan kad je moja Dora primljena, Dora će je napustiti negdje taman kad izađe ova priča. Čak i fizički – onako tanke, tamnih očiju i dugačke crne kose – sliče jedna drugoj poput dviju sestara. Sve ostalo u njihovim pričama, međutim, posve je različito.

Dora je iz Splita, Nina iz Sarajeva. Dora je operirana u zagrebačkoj bolnici Merkur, Nina u Francuskoj, u klinici Archet u Nici. Dora je, srećom, među onih dvjesto, koliko ih svake godine u Hrvatskoj posve besplatno, po uhodanoj proceduri, dobiju novi bubreg. Nina, nažalost, nije bila među onih osam, koliko ih godišnje u Bosni i Hercegovini dočeka transplantaciju bubrega: do jučer, ona je bila tek jedna od sedam stotina ljudi koji istu stvar čekaju u Bosni i Hercegovini, bez ikakve ideje kad će, kako i hoće li uopće ikada opet biti zdravi, pa rasprodaju kuće i imanja, listaju novinske oglase tražeći očajnike što prodaju bubreg, ili odlaze u poluilegalne klinike na kraju svijeta da tamo zajedno s bubregom nekog siromaha dobiju i njegov virus HIV-a.

Dora se za novi bubreg morala tek upisati na listu Eurotransplanta, Nini su za istu stvar morali sakupljati novac, organizirati humanitarne akcije, koncerte i nogometne utakmice. Doru će na izlazu iz bolnice dočekati otac, Ninu su dočekale televizijske kamere. Dora je dobra statistička činjenica, Nina je dobra novinska vijest.

Sreća je u Dorinoj nesreći, naime, posve nevjerojatna činjenica da u Hrvatskoj ovog trenutka savršeno, na svjetskom nivou, funkcionira valjda jedna jedina stvar, a to je sustav transplantacije organa: već godinama Hrvatska je prva na svijetu u broju presađivanja bubrega i jetre po glavi stanovnika, na vrhu liste i po prosječnom vremena čekanja, i po uspješnosti operacija, i po stručnosti transplantacijskih timova. Čovjeku ovdje, nemojte me krivo shvatiti, trebaju otkazati bubrezi da bi bio sretan što živi u Hrvatskoj. Samo valjda na dijalizi, čekajući kraj telefona poziv iz jednog od transplantacijskih centara, Hrvat sebi može otprilike predočiti kako bi trebala izgledati ozbiljno uređena, dobra država – ona koja postoji kao servis za građane, a ne građani za nju – i kamo ide novac koji izdvaja za poreze i zdravstveno osiguranje.

Ako je, pak, u Bosni i Hercegovini išta dobro, dobro je to što čovjeku ne moraju baš otkazati oba bubrega da bi shvatio kako izgleda potpuno neuređena i disfunkcionalna država, ona u kojoj građani postoje isključivo kao njen servis. Između ostalog, to je ona država u kojoj vam život ovisi samo o dobroj volji nepoznatih ljudi da okrenu humanitarni telefon, kupe ulaznicu za dobrotvorni koncert Halida Bešlića, ili na Ferhadiji oprezno ubace cenera u kartonsku kutiju s vašom fotografijom, nesigurni daju li zaista novac za vašu operaciju u Nici, ili za kladionicu iza ugla. Kad stoga osobi s bubrežnom insuficijencijom u Bosni i Hercegovini u dva iza ponoći zazvoni telefon, mnogo je vjerojatnije da je to ipak samo Kožo.

Sreća je u Nininoj nesreći, naime, sasvim druge prirode: njena je sreća što u Bosni i Hercegovini umjesto dobre države ima dobrih građana.

Za razliku, međutim, od mnogih drugih stvari koje Bosnu i Hercegovinu dijele od takozvanog normalnog svijeta, ovdje – što je zapravo najgluplje u cijeloj priči – nije riječ o novcu. Iako to nije niti bi smjelo biti važno, operacije presađivanja bubrega pritom, koliko god skupe, zapravo još i štede javni novac: transplantacija košta otprilike kao i godina dana dijalize, i pacijent koji novi bubreg čeka deset godina, Bosnu i Hercegovinu košta koliko i Hrvatsku desetak transplantacija.

Nije riječ ni o osposobljenosti medicinskih stručnjaka, jer u Bosni i Hercegovini ima doktora koji to rade jednako dobro kao u Nici ili Zagrebu: ovdje je, naime, riječ o najjednostavnijoj dobroj volji, istoj onoj dobroj volji kojom ćete, ubacujući cenera u kutiju na Ferhadiji, radije vjerovati da će nekome donijeti novi bubreg, nego sto maraka na Wolfsburg. Problem je pak što za to treba dobre volje tamo gdje je najmanje ima: u politici. Sve što politika treba uraditi za stotine ljudi koji danas u Bosni čekaju bubreg, jetru ili neki drugi organ, jest napisati i izglasati običnu jednu jebenu točku zakona, kojom će se urediti takozvani pretpostavljeni pristanak, odnosno propisati kako je svatko potencijalni donor organa, osim ukoliko izričito i napismeno to nije zabranio za života, ili ukoliko se tome protivi njegova najbliža obitelj. I to je sve. Meni je, na primjer, za to napisati trebalo petnaestak sekundi.

Kako vidite, nije teško: ako je mogla i ovakva Republika Hrvatska, onda – vjerujte – može svaka.

Znam, sustav transplantacije organa nije ni jedini, ni najveći problem neuređene i disfunkcionalne Bosne i Hercegovine. Ali bio bi, priznajte, dobar početak. Referendum 1992. ili Daytonski sporazum 1995., recimo, važni su historijski datumi, ali oni – suprotno raširenom vjerovanju – nemaju baš nikakve veze s bosanskohercegovačkim građanima. Za njih, država će početi postojati kad postane servis za građane: dan donošenja novog Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja, pitate li mene, i u Federaciji i u Republici Srpskoj bio bi odličan Dan državnosti.

Ozbiljna država, jebiga, nije ona koja ima zastavu, grb i nogometnu reprezentaciju, već ona čijim građanima ne treba pasoš za odlazak kod liječnika. Najzad, bolje da vas u dva iza ponoći zovnu iz Transplantacijskog centra, nego da vas Kožo nazove.

Vjerujte Dori i Nini, ako ne vjerujete meni.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje