Dnevnik s Anda: Prva ženska ekspedicija iz BiH popela se na 5.750 metara nad morem

Vrijeme je spriječilo tri bh. alpinistkinje da uopšte krenu na Huaskaran, da osvoje 400 metara niži, ali tehnički zahtjevniji Čopikalki, a Ande i Peru su ih očarali

Ideja o odlasku u Ande među nama postoji već nekoliko godina, mada do prethodne godine uglavnom u obliku planinarske fantazije. Putovanja u daleka gorja su uobičajena tematika među planinarima, koja se pretežno svodi na glasno sanjarenje o odlasku u nepoznate planine. O Andama smo, međutim, prestale apstraktno razmišljati kada smo saznale za iskustvo alpiniste Dragana Ilića iz peruanskih Anda, koji je, ispostavit će se na kraju, prihvatio ulogu vođe naše ekspedicije.

Nakon kraćeg istraživanja, pogled nam je bio usmjeren ka Kordiljeri Blanci, prema mnogima najljepšim planinama svijeta i njihovom najvišem vrhu Huaskaranu. Također, željele smo da probamo ovaj uspon napraviti ženskim, što nam očigledno nije uspjelo u potpunosti, ali smo ipak našoj ekspediciji dale pridjev ženska, a odmah zatim i prva, jer nijedna ženska ekspedicija nije išla na Huaskaran.

K2 Anda

Ekipu prve ženske ekspedicije najprije su trebale da čine četiri djevojke – Hasna Smječanin i Daliborka Strika iz Sarajeva, Aida Muminović iz Bugojna i Emira Hukić iz Tuzle, uz vođu Dragana Ilića iz Sarajeva. Nas sve četiri već se godinama bavimo planinarstvom i imamo iskustva od Alpa, preko Kavkaza, do Himalaja. Zadnjih nekoliko godina smo pomalo uplivale i u svijet alpinizma pa moramo pomenuti da je Aida, jedina majka među nama, prva žena koja je popela Palavrićinijev kuloar, prilično težak alpinistički smjer u austrijskim Alpama. Daliborka, jedina među nama s himalajskim iskustvom u planinama iznad 6.000 metara nadmorske visine, na samom kraju bila je spriječena da ide sa nama. Njeno odustajanje nam je zaista teško palo, ali smo nastavili dalje prema planu.

Za one koje zanima, Huaskaran je najviša planina tropskog pojasa i četvrta planina u redu po visini u Andama. Često je nazivaju i K2 Anda i, s obzirom na sve objektivne opasnosti koje nosi, svrstava se u planine teške za uspon. Po svemu sudeći bila je izazov za sve nas i iskorak u našim planinarskim karijerama.

Od lude euforične ideje do njene realizacije bilo je potrebno proći trnovit put – preko trnja do snijega – koji je trajao godinu i dva mjeseca. Planiranje i organizacija ekspedicije su bili istinska tegoba i rijetko koji dio da je protekao bez problema. Organizacija je, u najkraćim crtama, podrazumijevala osmišljavanje projekta i identiteta ekspedicije, njenu promociju, ofanzivno traženje finansijskih sredstava i tu se zahvaljujemo BH Telecomu, psiho-fizičke i tehničke pripreme (čitaj – deranje tabana po bosansko-hercegovačkim planinama), plan i organizaciju puta i, na kraju, penjanje na vrh od 6.768 metara nad morem.

Nakon završetka priprema i organizacije, konačno je stigao i datum leta – 24. juli. Polazak je za nas značio početak avanture i zasluženog uživanja. Let za Limu, glavni grad Perua, uključivao je dan i po kompresije u avionu i neugodnim aerodromskim sjedištima. Od Lime smo se zatim cijeli dan vozili autobusom za Huaraz, glavni grad regije Ankaš, i baze za mnoge uspone na planine u Kordiljera Blanci.

Huaraz je grad smješten u centralnom dijelu doline Callejon de Huaylas, s desne strane rijeke Rio Santa, i ima oko 120.000 stanovnika. Sam grad se nalazi na nadmorskoj visini od 3.000 metara.

Prvih nekoliko dana u Huarazu smo proveli odmarajući se i pripremajući uspon na Nevado Pisko. To je jedan od vrhova na koji smo išle prvenstveno radi privikavanja na niski sadržaj kisika u zraku. Cijelo vrijeme našeg boravka u dolini fokus je bio na planini, a naše turističke aktivnosti su se svodile na posjete upravi Nacionalnog parka Huaskaran i stanici vodiča radi informisanja o stanju na Huaskaranu.

Kafa i kaladont

Prve informacije koje smo dobili bile su prilično razočaravajuće. U kratkim crtama – prva informacija vezana za uspon na vrhove Huaskarane je glasila da se na ovu planinu ne ide zbog lošeg vremena i lavina. Ipak, otišli smo tamo u nadi da će se vrijeme stabilizovati.

Na Nevado Pisko (5.750 m n.v.) smo krenuli 27. jula prevozom koji smo nakon kraće svađe ugovorili s vozačem kombija. Taksiranje je jedan od glavnih načina zarade za preživljavanje u Huarazu i regiji. Od Huaraza do Jungaja, gradića iz kojega se ide u dolinu Langanuko, ima oko sat vremena vožnje i još oko sat do doline Janganuko iz koje vode putevi za Pisko, Huandoje, čuveni Čakarahu, te Čopikalki i Janapakču. Vozeći se, Dragan nam je pričao nevjerovatne priče o uspjesima slovenačkih alpinista u Kordiljera Blanci. Na putu prema dolini Langanuko sa strahopoštovanjem smo gledali Huaskaran i divili joj se.

Grad Jungaj koji nam je bio na putu je, nažalost, poznat i po nesreći koja se ovdje desila sedamdesetih godina. Tada se uslijed jakog zemljotresa odvalila ogromna gromada s Huaskarana i pokrenula lavinu, prilikom čega je u svega nekoliko minuta zatrpala cijelo selo kod Jungaja. Procjenjuje se da je odnijela oko 20.000 života, među kojima cijelu češku ekspediciju.

Dolina Janganuko, gdje smo proveli noć, nalazi se na oko 3.800 m n.v. Sutra prijepodne smo krenuli do prvog kampa na 4.650 m n.v., gdje se nalazi jako lijep, ugodan i topao dom Refugio Peru. Dio večeri smo proveli pijući kafu u domu, a zatim smo se uvukli u naše vreće gdje smo se uspavljivale igrajući kaladonta.

Na uspon na Nevado Pisko smo krenuli u ranim jutarnjim satima direktno iz baznog kampa. Nakon prelaska preko morene, put vodi strmo do glečera, a onda zatim preko glečera sa glečerskim pukotinama do vrha. Na putu prema vrhu smo susreli nekoliko grupa koje se vraćaju sa vrha, sa kojima smo uspjeli razmijeniti po koju riječ. Išli smo laganim tempom i svi smo dobro podnosili visinu. Na vrhu smo bili oko 16 sati… S vrha Piska se pruža veličanstven pogled na Huaskaran, Čakarahu, Huandoje, Čopikalki.

Nismo se mnogo zadržali, napravili smo nekoliko fotografija, popili malo čaja, smazali nešto slatko i odmah krenuli nazad. Uz malo lomatanja noću po moreni i plazanja po pijesku, nakon šesnaestak sati stigli smo nazad do naših šatora. Narednog dana smo se vratili u dolinu.
Plan nam je bio da se tri do četiri dana odmorimo i prikupimo sve što nam je potrebno za uspon na Huaskaran. Međutim, ponovni odlazak u stanicu vodiča i upravu nacionalnog parka potaknuo je novi val razočarenja. Informacije koje su dolazile sa terena su i dalje bile da se na Huaskaran ne ide, a vremenska prognoza se čak pogoršala.

Kanađani ubili nadu

Na svim prognozama koje smo pratile, stanje na planini je bilo očajno. Friške informacije koje smo dobili iz doma Refugio Don Bosco na Huaskarnu su bile da ima jedna ekipa koja je pokušala s usponom, ali nije uspjela otići dalje od 5.500 metara. Praktično smo tada vidjeli da moramo odustati od Huaskarana i pokušati nešto drugo.

Uspon na Čopikalki, u narodu poznat kao Istočni Huaskaran, po opisu rute tehnički zahtjevniji vrh od Huaskarana i oko 400 metara niži, činio nam se kao dobra alternativa. No, ni na ovoj planini, kao i na većini drugih viših od 6.000 metara, vrijeme nije bilo naklonjeno planinarima.
Naredne dvije sedmice su se smjenjivali snijeg i oblaci. Iako su nam šanse bile veoma male, ipak smo se odlučili za pokušaj.

Ruksake smo maksimalno opteretile opremom za kamp i penjanje, plinom i hranom u nedovoljnim količinama i 14. augusta smo krenuli na Čopikalki. Bili smo jedina grupa koja nosi svu svoju opremu, zbog čega smo se osjećali prilično ponosnim, ali smo i zavidili grupi koja je išla uporedo sa nama, ali s logističkom podrškom nosača i vodiča.

Na putu prema vrhu smo također imali loše vrijeme sa slabom kišom, a dvojica Kanađana koji su upravo sišli s 6.000 metara su nam ubili svaku nadu da ćemo uspjeti. Rekli su nam da na visinama iznad 5.900 metara ima više od jednog metra novog snijega, što je bio znak da nemamo šta tražiti gore.

Tada smo donijeli odluku da se vratimo jer uslovi nisu davali šanse za uspjeh, a rizik je bio prevelik. Vraćali smo se uglavnom s pogledom usmjerenim ka zemlji, svako u svojim mislima. Razmišljali smo o tome koliko smo truda uložili da dođemo do Anda. Za sve nas bio je to dugačak i težak put, koliko zahtjevan nismo ni slutili kada smo se u to upustili, a samo drugačije vrijeme, zapravo uobičajeno za Ande, sigurno bi nam omogućilo zadovoljstvo uspjeha. Bar jedna od nas bi sigurno bila na krovu ekvatorijalnog pojasa.

Bez ostvarenog cilja vratili smo se kući. Emocije u nama su se stišale i misli posložile. Još uvijek u stanju blage opijenosti Andama, preostaje nam dosta posla oko sređivanja foto i videomaterijala. Prepričavamo doživaljaje s ovog puta i rezimiramo da je ovaj put imalo smisla.

Razmišljamo o dobroti ljudi koji su nam pomogli. Vjerujemo da je prijateljstvo stečeno i produbljeno na planini neprocjenjivo, da se doživljena iskustva ne mogu platiti.

Ande i Peru su nas očarali, ali i ostavili gladnim u svakom smislu. Nadamo se da ćemo se nekada vratiti tamo. Do tada, statistike radi, evo i podatka da su sve tri učesnice ekspedicije u jednom ženskom navezu postigle svoje lične visinske rekorde popevši se na 5.750 metara.

Preuzeto iz magazina Dani.