Naša stripoteka: Ubojica žena i miševa

Dylan je u Edinburghu. U predgrađu Sullaville. Vodi korespondenciju sa izvjesnom gospođom Janice McIntrie, medicinskom sestrom i suprugom izvjesnog Jamesa McIntriea. Svakog četvrtka u isti sat brižno namirisan nosi joj buket ruža. Da, to je nova Dylanova ljubav. Pozvao ju je da ostavi muža i pođe s njim u London. Dok čeka na gospođinu odluku istraživač noćnih mora se umiješa u živote stanara jednog pansiona…

Mišolovac

Jeste li se ikad zapitali kako izgleda miš bez krzna? Da, znam, slažem se. Slično je i gospodinu Henryju Wilsonu kazala baka, ali on valjda nije bio pametan dječak, od malena je postavljao to pitanje. Prije nego napišem šta on mislim o toj stvari upozoravam vas – kako mi osjećaj dužnosti nahodi – da bi vam njegovo mišljenje moglo izazvati nepredvidljiv efekt šoka. Taj, nazovimo ga manijak, misli da vi i njegova baka niste u pravu. Sve, dakle misli on, ima svoj odgovor. Valja ga samo pronaći. Gospodin Henry Wilson je postavio mišolovke u podrumu pansiona gospođe Kenton. Kasno u noći, kada ostali stanari već dospijevaju u deveti san, gospodin Wilson obilazi svoje mišolovke. Lovini, bez obzira na spol, nadijeva žensko ime i traži odgovore na svoja pitanja.

Accatino i Gerasi su napravili jako dobru epizodu. Sjajnu, izvrsnu epizodu. Jedina mana joj je činjenica da je Dylan Dog u priči savršeno suvišan. Ispravljam se, nesavršeno. Da ne bi bio savršeno suvišen, Accatino mu je izmislio funkciju, ali o tome kada dođe vrijeme…

Accatino je sve karte otvorio na početku. Na prvim stranica omogućio nam je da kibicujemo dušu Henryja Wilsona. Da, na to sam mislio, psihu. Odmah ću vam reći – tip je serijski ubica. Istina, prestao je s tim. Ubijao je žene. Nikad ga nisu otkrili. Uplašio se. Poslije se povukao. Ali poriv, poriv, neki bi to nazvali zla krv… Ili nešto slično… Sada ubija miševe.

Dakle, ovo je priča Henrya Wilsona, činovnika računovodstvene tvrtke Mark & Sell. Čovjek je marljiv birokrata, za trideset godina nije izostao niti sat. Opsjednut je čistoćom. Navika koju mu je usadila baka. Odrastao je uz baku. Trideset godina živi u pansionu gospođe Kener. Gospodin Wilson je, rečeno uz žestoku dozu humanističke korektnosti, zloban čovjek – gospođu Kenton zove gospođica Wiley, nižeg činovnika Owensa, kako se to kaže, psihički zlostavlja bez povoda, susjede iz pansiona optužuje po bezbrojnim osnovama, etc. I kao što rekoh, Henry Wilson je serijski ubica koji se povukao iz posla.

Dvije perspektive

Da, u pravu ste, bulaznim o koječemu ne spomenuvši Dylana Doga, iako je ovo epizoda iz serijala u kojem je on naslovni junak. Očito je ta činjenica bila i jedini razlog zbog kojeg ga je valjalo nekako uglaviti i u ovu epizodu. Formalno, u ravni narativne strukture, Accatino je to dobro napravio. Odlučio je da na psihološkoj ravni priče pomijera fokalnu tačku, tako se Dylan u tehničkoj ulozi centralne narativne svijesti smjenjuje sa Henryem Wilsonom. Decentralizirana naracija omogućuje više perspektiva sa kojih se sagledava prikazani svijet (u ovom slučaju dvije perspektive), dakle, pogodnost koju omogućava uvođenje nove perspektive je nov pogled na prikazani svijet, što bi po sebi trebalo dovesti do promijene odnosa iz provobitno postavljene situacije. Na Accatinovu žalost njegova nova perspektiva – iako se sitaucija s početka formalno promijenila – nije uvela nove ideološke kvalitete.

Pokušat ću to objasniti. Kao što sam rekao Accatino je na početku otvorio sve karte. Dao nam je da kibicujemo svijet iz pansiona gospođe Kenton. Tamo osim Henrya Wilsona zatičemo Shanea Douglasa, hipika koji po cijele dana pije pivo i okreče ploče iz 70-ih. Shane je zaljubljen u susjedu Laylu Battier, zgodnu djevojku koja svako veče provodi sa novim muškarcem. U pansionu stanuje i gospođica Koiwai, Filipinka koja u sobi skriva stanare i nema dozvolu za boravak u Velikoj Britaniji. Tako bar oni izgeldaju iz perspektive Henrya Wilsona, ako hoćete detalje evo kako ih je opisao u policiji: Sane Douglas – napola kriminalac, alkoholičar, nasilnik, stalno se udvarao Layli Battier; Layla Battier – mala drolja, neukusna, previše bujne mašte, etc. Dakle, reduciranje likova na nosioce određenih karaktera definarano je perspektivom, što je u svakom slučaju dobar postupak. Međutim, problem nastaje kada se sa Dylanovim ulaskom u pansion ništa ne promijeni – svi likovi ostaju baš onakvi subjekti kakve ih je tokom policijskog saslušavanja definirao Henry Wilson. Prema tome, možemo zaključiti da je sa formalnog stanovišta Dylanov ulazak u pansion samo naškodio priči.

Katalizator

Ali to nije ono najgore, bar po junake ove epizode. Njima je Dylan svojim ulaskom u pansion i doslovno naškodio. Dylan Dog je u ovoj epizodi pokretač događaja, u najstrožem tehničkom smislu kazano – katalizator. Dylanov ulazak je, onako kako poetički zakoni i nalažu, promijenio početne odnose. I to je dobro. I za Accatina, i za čitaoca. Čak je i način na koji ih mijenja zanimljiv.

Konstruktivni princip koji upravlja izgradnjom sižea je slučaj. Sam Dylan nije napravio ništa. Sve što se desilo, desilo se slučajno. Nije bilo istrage, niko nije došao unajmiti istraživača noćnih mora, Dylan je u pansion došao slučajno. Ali, Henry Wilson je, ne znajući ko je Dylan, pomislio da to nije slučajno. Slučajno je pomislio da je pismo (ono sa Janiceinim pozitivnim odgovorom) po njega denuncirajuće, pa ga je bacio u WC školjku. Slučajno je Dylan zamolio gospođu Kenton da deratizra podrum. Ne mogavši da suzdrži poriv, Henry Wilson je odlučio da ponovo počne ubijati žene; slučajno je ubio Laylu Battier. Shane Douglas je slučajno pomislio da je Dylan u ljubavnoj vezi sa Laylom, pa je slučajno pripit krenuo u vožnju automobilom, i slučajno smrtno stradao. Da, može se reći da u kontekstu serijala ova epizoda predstavlja zanimljiv eksperiment.

Zanimljiv eksperiment je ova epizoda u još jednom smislu. Nema Grucha, nema Blocha, tj, ne pojvaljuju se, o njima nas obavještava Dylan u svojim pismima. I to uvođenje epistolarne naracije u strip je zanimljiv eksperiment.

Najveći poetički problem ove epizode su nerazvijeni odnosi međe likovima, koji opet dolaze od nerazvijenih likova – pogotovo je nerazvijen lik Filipinke (ona je zapravo tu samo kako bi nam se reklo da u Velikoj Britaniji stanuju i neki ljudi iz trećeg svijeta i to bez boravišne dozvole). Kada na nerazvijene likove dodate klišetiziranu fabulu ne dajete najbolju preporuku za epizodu.

Da bi nešto postalo klišej mora biti upotrebeljneo bezbroj puta, a bezbroj će puta biti upotrebljeno samo sredstvo koje besprijekorno funkcionira. Accatino se ipak potrudio da spasi epizodu, kombinacijom klišea i njegovog prevrednovanja. Raspelet se realizira klišetiziranim motivom – ljubomora. Ali Accatino umiče potpunom klišeju odbijajući da napiše happy end. Dylan se slomljenog srca vraća u London, gospođicu Koiwai hapsi policija zbog ilegalnog boravka u zemlji, Shane i Layla su mrtvi, jedino je sretan Henry Wilson, jer u pansion gospođe Kenton opet su se vratili miševi.

Za Gerasijev posao se može reći da je dobro obavljen, što dodatno preporučuje ovaj broj. Sve u svemu, imamo jednu jako zanimljivu epizodu na koju treba obraditi pažnju.