Umjetnošću protiv usamljenosti

Okružena mnoštvom slikarskih radova obješenih po zidovima, Gordana Stapić u centralnom dijelu prostorije uljanim bojama oslikava svoju viziju zimske idile na selu. Niz drvenih kućica, štale, drveće i plast sijena prekriveni su bijelim prekrivačem u predvečerje.

Tekst i fotografije: Ajdin Kamber

Kao da svakim pokretom kista odagnava svakodnevne probleme i poteškoće. I zaista joj nije bila lako u proteklom periodu. Nedavno joj je umrla majka, a njeno opšte zdravstveno stanje je već godinama pogoršano zbog stresnog posla.

Ovdje, u Udruženju „Naš most“ u Zenici je našla svoju luku mira i mjesto gdje sebi život čini boljim. Nije jedina, jer stotinjak osoba ovdje redovno dolazi. Većinom su to žene treće životne dobi, ali ima i muškaraca, te jedni drugima daju nesebičnu podršku.

„Prvi put kada sam došla ovdje, bila sam na bolovanju jer sam doživjela sagorijevanje od previše posla. Imala sam probleme sa štitnom žlijezdom i bila sam pred moždanim i srčanim udarom“, opisuje Gordana svoj prvi dolazak u „Naš most“.

Tada shvata kako nešto mora hitno promijeniti u životu. Odlučila je napustiti posao, smiriti se i baviti kreativnim radom.

„Kada sam došla ovdje osjetila sam tu pozitivnu energiju i rekla sam kako ću se ovdje vratiti. Ovo su za mene terapeutske radionice. Upoznala sam predivne kreativne žene“, govori pedesetsedmogodišnja Gordana kroz suze.

Duže od dvadeset godina je radila kao menadžerica u firmi, gdje su joj obim posla i stres u potpunosti pogoršali zdravstveno stanje, ali naišla je na veliku podršku u svojim namjerama, kako u Udruženju, tako i u porodici.

„Nakon nekoliko dolazaka ovdje, muž mi je kazao kako me nije vidio posljednjih deset godina tako sretnu i sa takvim osmijehom. I bio je sretan zbog mene“, govori.

Dodaje kako joj je suprug poručio da će se on ubuduće brinuti o financijama, a ona o svom zdravlju i tako je nastavila dolaziti u Udruženje. Ovdje ima priliku da na trenutak zaboravi na svakodnevne životne probleme. Na njenu priču se nadovezuje Munevera, koja ima više od 90 godina i precizno opisuje izuzetno težak položaj u kojem se nađu osobe treće životne dobi u BiH.

„U ovom vremenu je vrlo teško naći svoje prijatelje i poznanike, jer je sve rasuto. Pogotovo je teško jer su djeca razdvojena i po bijelom svijetu, što je velika tuga svake porodice ovdje. Gledati dijete preko mobitela ili kompjutera, to nije pravi život“, govori tihim glasom Munevera Dervišević.

Pokretna je, društvena, voli slikati, ali takođe uspijeva precizno šiti svilu i praviti i najzahtjevnije obroke bez obzira na godine. Jedino joj usamljenost stvara probleme pa je pokušava smanjiti kroz druženja u Udruženju.

Mjesto za zdravo i sretno starenje

Predsjednica Udruženja je Zdena Šarić Pisker (72), koja duže od dvije decenije uspješno vodi ovo mjesto. Za sebe kaže kako se uvijek bavila kreativnim radom i zanimala za umjetnost. Ona je pionirka u BiH u oslikavanju neobičnom tehnikom – peglom i voskom. Na ugrijanu peglu, sličnu onoj koja se koristi u domaćinstvima, nanosi tanak sloj voštanih boja te ih prenosi na papir oslikavajući nevjerovatne motive. Najčešće su to prirodni pejzaži – šume, proplanci, potoci prošarani nevjerovatnom zbirkom boja. Svoje znanje i iskustvo sada prenosi drugima.

Za Zdenu je najvažnije da se svi ovdje osjećaju prihvaćeno, da su kreativni te da im rad i druženje pomažu u preovladavanju zdravstvenih poteškoća.

„Jedna naša prijateljica je ovdje provodila vrijeme i radila sa nama pa je nastavila rad kući. Nakon nekoliko dana nam je kazala kako proteklih dana nije niti jednog leksilijuma popila, a bili su joj redovna terapija. Isto tako sam svoje prijateljice, one koje su depresivne, znala testirati. Ako mi se zadrži samo pola sata u sobi, sa mnom uz tu peglu i peglanje, znači da moja umjetnost ima smisla i pomaže“, prepričava Zdena.

Tvrdi da umjetnost pozitivno djeluje u borbi protiv depresije, ansksioznosti i drugih zdravstvenih poteškoća te sve dokumentuje ličnim iskustvom.

„Živim sa svim tim svojim dijagnozama, a ponašam se i živim kao da ih nemam. Znači, živim punim plućima, živim za umjetnost i živim za to da svima pokažem da je umjetnošću moguće prevazići probleme“, pojašnjava Zdena, koja već godinama održava radionice i prenosi znanje po cijeloj BiH i polaznice bi uglavnom bile žene u trećoj životnoj dobi.

Shvatila je da je na pravom putu kada joj je jedna od učesnica radioce rekla da joj je to bio najbolji dan u životu.

„Bilo mi je nejasno kako od toliko važnih događaja u životu, od rođendana, udaje, rođenja djece i drugih, da joj je baš taj najljepši. Tada mi je kazala kako je taj dan bio samo za nju. U svim drugim događajima su uključene bile i druge osobe, ovaj je imala samo za sebe“ prepričava Zdena uz ponosan osmijeh.

U ovo udruženje dolaze osobe treće životne dobi iz Zenice i okolnih gradova. Većina njih do dolaska u udruženje nije imala priliku baviti se umjetnošću ili kreativnim radom. Ovdje imaju priliku da se upoznaju i druže, bave različitim slikarskim i umjetničkim tehnikama, izrađuju umjetnine i nakit. Radionice su besplatne. Također, svoje umjetnine mogu predstaviti publici na izložbama i događajima koje sezonski organiziraju, a nešto i zaraditi od prodaje.

I djeluju sretni. A u Bosni i Hercegovini malo toga ljude može učiniti sretnima.

Zemlja je devastirana ratom devedesetih godina prošlog vijeka, čije se posljedice osjećaju i danas. Stradanja i patnje obilježile su i teški poslijeratni period u kojem je uslijedila neuspješna i često kriminalom praćena privatizacija. Mnoge firme i fabrike su ugašene, a brojni građani su ostali bez primanja. I upravo je to ta generacija, koja danas, gotovo trideset godina nakon rata i u trećoj životnoj dobi, preživljava sa minimalnom ili su bez penzije, djecom iseljenom po cijelom svijetu, te drugim teškoćama koje su utjecale na pogoršanje zdravstvenog stanja ovih osoba. I fizičko i psihičko. Prosječna penzija u BiH je oko 300 eura, a hiljade penzionera preživljava sa minimalnom penzijom od oko 130 eura, što im nije ni približno dovoljno za režije, hranu i lijekove.

Usamljenost veliki problem

Diplomirana psihologinja Nataša Pivašević kaže, da kada razmišljamo o poziciji osoba treće životne dobi u BiH, treba uzeti u obzir i veliki broj iseljavanja mladih. To znači da osobe treće životne dobi koje su ulagale u porodicu kao primarnu zajednicu, sada doživljavaju veliki gubitak, jer generacije koje su odgajali nisu više u njihovoj blizini.

„Na to treba dodati bazični problem velikog procenta siromaštva osoba treće životne dobi. Siromaštvo znači da nije zadovoljena naša primarna ljudska potreba, ne emocionalna nego egzistencijalna. Osobe koje ne mogu da zadovolje svoje primarne motive kao što je finansijska stabilnost koja rješava pitanje ishrane, zdravlja i skrovišta, najčešće nemaju mogućnost ni da pređu na iduće stepenice motivacije koje bi podrazumijevale bliskost sa drugima i kvalitetnu socijalizaciju, a na kraju i samoaktuelizaciju razvijanje sebe i svojih kapaciteta i u trećoj životnoj dobi“, kaže Nataša.

Socijalna radnica Dragana Vučić sa osobama treće životne dobi radi duže od deset godina. Ona smatra kako ulaskom u stariju životnu dob nastaju brojni problemi sa kojima se sve teže nose i da su rijetki oni koji treću životnu dob dočekaju imućni, te fizički i mentalno očuvani.

„Teško je kada nastupe brojne psiho-fizičke promjene, a djeca u inostranstvu ili okupirana svojim životima. Penzija mala, a troškova sve više, ti bez bračnog druga ili je bolestan. Nema te škole koja može pripremi nekog na ono što donosi starost sa sobom“, pojašnjava Dragana.

Napominje kako se ljudi koje savladaju ove životne muke osjećaju tužno, izolirano i napušteno od svih. Zbog toga su dnevni centri, domovi i udruženja prava mirna luka za ovu dob.

„U sklopu tih udruženja i organizacija oni ponovo dobijaju društveni značaj, pažnju, pripadnost, ali i brigu i sa novim obavezama i osjećaj korisnosti i ispunjenosti. Kada ste član, korisnik, ili učesnik bilo koje grupe, odmah ste dio sistema i odmah imate podršku, niste sami. Imate odgovornost i motivaciju da se ujutro probudite, jedete na vrijeme, spremite i dođete negdje, da se družite, pričate i radite bilo šta što vas okupira i zanima. Samom tom pripadnošću povećava se, kako društveni tako i psihofizički kvalitet života”, napominje Dragana, koja je jedna od osnivačica Dnevnog centra za lica treće životne dobi, a zaposlena je u Domu penzionera u Banjaluci.

Podsjeća da postoji razlika između samoće i usamljenosti. Dok je samoća ponekad potrebna i neophodna, usamljenost nas izjeda i šteti nam.

“Ako želite da budete sami, budite. Ali ako se osjećate usamljeno, onda se pridružite bilo kojoj od navedenih grupa i taj osjećaj će vremenom iščeznuti, a zamijeniće ga osjećaji pripadnosti, ispunjenosti, zahvalnosti i pažnje. I ne zaboravite: Mi smo gospodari naših misli i naših života. Dok smo pozitivni i jakog duha, život će nam biti pozitivan bez obzira na probleme i teškoće sa kojima se suočavamo. I da, godine su samo broj i ništa više”, opominje ona.

Nedostaje nam vizija

Ombudsmeni Bosne i Hercegovine ukazuju da se kod velikog broja starijih osoba drastično pogoršava opšti životni standard odlaskom u penziju. Da bi ostali punopravni pripadnici društva, neophodno je postojanje adekvatnih resursa koji bi omogućili starijim ljudima da vode pristojan život i da imaju aktivniju ulogu u javnom, socijalnom i kulturnom životu.

„Nedostatak strateških dokumenata i odgovarajuće regulative, isključivo namijenjene regulisanju prava starijih osoba, ukazuje na neispunjavanje obaveza nadležnih organa i institucija utvrđenih Evropskom socijalnom poveljom koju je BiH prihvatila, a prema kojoj svaka starija osoba ima pravo na socijalnu zaštitu“, navode u Instituciji ombudsmena BiH.

Dodaju kako je prisutan i nedostatak vizije o tome kakav život treba da bude za starije osobe, iz koje bi se definisale konkretne aktivnosti u različitim oblastima njihovih potreba.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zdravo starenje je definirano kao proces unapređenja i održavanja funkcionalnih sposobnosti koje omogućavaju blagostanje u starijoj dobi. Aktivno starenje omogućava osobi da kontinuirano sudjeluje u društvenim, kulturnim i ekonomskim aktivnostima, prema svojim potrebama i sposobnostima, i da dobije adekvatnu podršku i njegu.

Uz Konvenciju o ljudskim pravima, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, BiH je potpisala rezoluciju UN-a 46/91, u kojoj su definirani principi zaštite ljudskih prava starijih osoba koja omogućavaju kvalitetan život u starijoj dobi i koja obuhvataju: neovisnost, društveno učešće, njegu, samoispunjenje i dostojanstvo.

Domaći zakonski okvir čine Ustav BiH, Zakon o zabrani diskriminacije, kojim su zabranjeni svi oblici diskriminacije na osnovu starenja, kao i posebni zakoni u kojima su definirani razni oblici socijalne i zdravstvene zaštite na nivou entiteta.

Iako je ove godine trebalo da napravi popis stanovništva, vlasti u BiH to nisu učinile i posljednji podaci koje imamo o strukturi stanovništva su iz 2013. godine.

Posljednjih godina izrazito veliki broj mladih ljudi napušta BiH i odlazi na rad u inostranstvo, a mnogo njih i trajno, te je demografska slika uveliko izmijenjena. Godine 2020. je demografska analiza, koje su provele institucije za statistiku uz podršku UN-a, pokazala da postojeći trendovi ukazuju da će se do 2070. godine, udio osoba starije životne dobi u ukupnom stanovništvu BiH, povećati na preko 40 posto zbog visokog nivoa emigracije iz zemlje i starenja stanovništva.

Za aktivno starenje

Iako je udruženje „Naš most“ iz Zenice jedno od rijetkih i svijetlih primjer gdje se osobe treće životne dobi osjećaju prihvaćeno i aktivno, ipak postoje određena ograničenja i prvenstveno su financijske prirode. Od Grada Zenice su jedino dobili prostorije na korištenje. Zdena napominje kako cijelo vrijeme njihovog postojanja nikada nisu dobili financijsku podršku od strane Grada ili kantona, zbog čega se snalaze kako znaju. A sve košta i treba platiti režije, materijal za slikanje, pribor. Dok razgovaramo, decembar je i tri grijalice nisu dovoljne da ugriju cijeli prostor jer je stolarija zastarjela.

Svakako da postoje i druga ograničenja zbog kojih druge osobe nisu u mogućnosti da se priključe aktivnostima u “Našem mostu”. Neki žive u udaljenim mjestima ili selima koja nisu dobro povezana javnim prijevozom ili jednostavno nemaju dovoljno novca za kartu. Mnogi imaju drugih obaveza u kući ili jednostavno nisu u stanju niti im zdravlje služi kako bi se mogle kretati.

Vrijedi napomenuti kako je dio osoba treće životne dobi odraslo i živjelo u tradicionalnoj i zatvorenijoj sredini ili se nikada nisu okušale u umjetničkom izražavanju, pa nemaju dovoljno hrabrosti ili imaju osjećaj stida da se priključe radionicama, iako u Udruženju napominju, kako su vrata otvorena za sve i mnogi su se tek ovdje i u poznim godinama počeli baviti umjetnošću.

„Ovdje nema politike, nema ružnih tema. Ako neko ima neki problem, mi osobu zagrljajem i poljupcem utješimo i nastavimo pričati o našim slikama i kreacijama“, govori Gordana, dok dovršava svoju sliku sa zimskim motivima i dodaje kako ovdje međusobno razmjenjuju prikupljenu pozitivnu energiju što pozitivno djeluje na sve.

„Ja sam ovdje sretna. Malo prije razgovora sam bila u toj šumi koju oslikavam na zalasku sunca. Jednostavno uđeš i svijet oko tebe se zatvori. Posvetiš se sebi i to djeluje jako opuštajuće, terapeutski i zdravo“, zaključuje ona.